Blog

Publije Ovidije Nazon (P. Ovidius Naso) rimski je pesnik iz zlatnog doba, najmlađi pripadnik Meceninog kulturnog kruga.

Opširnije o njegovom životu i delu

Poslednja noć u Rimu (Tristia I, 3, 1-26)

Izvođenje hora Tyrtarion

Cum subit illius tristissima noctis imago,

qua mihi supremum tempus in Urbe fuit,

cum repeto noctem, qua tot mihi cara reliqui,

labitur ex oculis nunc quoque gutta meis.

Iam prope lux aderat, qua me discedere Caesar

finibus extremae iusserat Ausoniae.

Nec spatium fuerat, nec mens satis apta parandi:

torpuerant longa pectora nostra mora.

Non mihi servorum, comites non cura legendi,

non aptae profugo vestis opisve fuit.

Non aliter stupui, quam qui Iovis ignibus ictus

vivit et est vitae nescius ipse suae.

Ut tamen hanc animi nubem dolor ipse removit,

et tandem sensus convaluere mei,

alloquor extremum maestos abiturus amicos,

qui modo de multis unus et alter erant.

Uxor amans flentem flens acrius ipsa tenebat,

imbre per indignas usque cadente genas.

Nata procul Libycis aberat diversa sub oris,

nec poterat fati certior esse mei.

Quocumque aspiceres, luctus gemitusque sonabunt,

formaque non taciti funeris intus erat.

Femina virque meo, pueri quoque funere maerent,

inque domo lacrimas angulus omnis habet.

Si licet exemplis in parvis grandibus uti,

haec facies Troiae, cum caperetur, erat.

Kad mi u sećanje dođe pretužna slika te noći

kada sam poslednji put video dom svoj i grad,

kada se setim te noći kad najdraže svoje napustih,

meni iz oka i sad kapne na obraze kap.

Zora se bližila već u kojoj sam morao poći

s obala Ausonije – tako mi naredi car.

Vremena već nije bilo, al’ duhom se spremio nisam:

dugo je vremena već srce mi kočio bol.

Nisam se pobrinuo za izbor slugu i pratnje,

nespremna izgnaniku odeća, trošak za put.

Drukčije ne bi mi bilo da Jupitrov zgodi me oganj,

samo što dišem još, nesvestan jesam li živ.

Čim mi ipak sam bol sa duše oblake skide,

osećaj konačno kad ojača u srcu mom,

prijateljima rekoh zadnju reč rešen da pođem,

prijatelja od svih osta tek jedan il’ dva.

Žena me plačući suznog u zagrljaj steže još čvršće,

suza niz obraze njoj sliva se nedužne slap.

Ćerka mi beše daleko, na libijske obale ode,

nismo joj stigli do tad javiti za udes moj.

Kud god pogledaš, svuda odjekuje jecanje, uzdah,

sprovodu s kuknjavom svom u kući ličilo je.

Žene, muškarci i deca na mome sprovodu tuže,

suza zakutak baš svaki mog doma je pun.

Ako je red da se s većim uporedi primerom manje,

trojanske noći to poslednje bio je lik.