Pasiv je stanje u kome subjekat trpi radnju.
Troia est capta. – Troja je osvojena.
Pons est aedificatus. – Most je sagrađen.
Feles est adoptata. – Mačka je usvojena.
Hospites sunt invitati. – Gosti su pozvani.
Pasiv
Latinski pasiv razlikuje se od našeg po tome što objedinjuje u sebi i funkcije naših povratnih glagola. Pošto povratni glagoli u latinskom ne postoje, radnja koju subjekat vrši nad samim sobom (umiva se, češlja se…) ili koju više subjekata vrši međusobno (vole se, svađaju se, tuku se…) takođe se izražava pasivom.
Manus ante cenam lavantur. – Ruke se peru pre jela.
Non separamur. – Ne rastajemo se.
Pasiv nije vreme nego stanje, i stoga ima ista vremena koja i aktiv. Za razliku od našeg jezika, u kom su sva pasivna vremena složena od pomoćnog glagola i trpnog prideva, u latinskom jeziku pored složenih vremena (Pons est aedificatus. – Most je sagrađen.) imamo i vremena prezentske osnove (Pons aedificatur. – Most se gradi.)
Vršilac radnje u pasivnoj rečenici
Vršilac radnje u pasivnoj rečenici nalazi se u ablativu. Živi vršilac radnje ima ispred sebe predlog a/ab (u našem jeziku od sa genitivom), dok neživi dolazi bez predloga i prevodi se našim instrumentalom.
Urbs est capta ab hostibus.
Grad je osvojen od (strane) neprijatelja.
Urbs est deleta ignibus.
Grad je uništen požarima.
Vršilac radnje u ablativu
